Blagodarimo: Što si pričamo, to dobijemo

U svakom blagu uživamo prema tome kakvu si priču o njemu u svom biću pričamo.  Naravno da ako smo oko nečega, kroz živote, doživljavali fijasko ili nestašicu, nesvjesno vrtimo takvu priču. Jedna od glavnih sabotirajućih priča oko blaga – novčanog, ljubavnog, svakog – je ona da se treba “mučiti”. 

“Bez muke nema nauke” – recimo, koliko smo to puta čuli i s tim se složili. Kao “pa da, logično je, moraš zagrijati stolicu”. “Krv, znoj i suze” i te priče.

No, jedno je uložiti svo svoje biće, trud i energiju s ljubavlju, a drugo patnički. Kad uložimo s ljubavlju onda je to radosno – kao kad plaćamo neki skupi račun s radosti što možemo platiti, šapćući novcu i energiji u pozadini veselo “hvala ti”. To obilje množi.  A drugačije kada se s mukom i strahom sjećamo svega što smo prošli da bismo nešto postigli. 

Sustav ne pomaže osobi u lakoći: sve je naštimano na “pritisak” – krediti, rate, cijeli sistem sjeda na osobni sistem da izazove paniku i aktivira priču nemoći. No, zato mi znamo – moć je u umu.

Da, dinari su u Tarotu zapravo um. Mozak, kad ih gledaš zdravstveno. Zato što iz uma dolazi ideja, koja je već sama po sebi vrijednost, a onda je materijaliziraš i dobiješ i novac – dinare, grumen zlata ili bitcoine, što god vidiš kad pogledaš zlatni krug kojim se predstavljaju. 

Uglavnom, značajan i presudan dio onoga što daje boje našem životu – tome kakvog smo zdravlja, koncentracije, kako se prema nama netko odnosi – dolazi iz uma, odnosno iz priče koju si pričamo. 

E pa danas je lijep tren da osjetimo koju priču o novcu vrtimo. Ne samo svjesno, nego onako iznutra, iz pozadine. Možemo se povezati s pretkinjom koju smo otkrili kao Čuvaricu blaga – grandebakom – da osjetimo njenu priču. Sigurno je vezana uz neki tip muke. 

Osjetimo gdje nam to zvoni u tijelu. I iscijelimo: rezonancije iz aure.

I u samoj praksi pomaknemo priču: 

* osvijestimo kakve si priče pričamo o blagu i blagostanju: najopasnija su uvjetovanja, “ako” uvjerenja. Poput: zaslužujem ako se dajem. Djeluje logično, ali je zamka. Zaslužuješ jer jesi božansko biće. Ako si božansko biće to znači da živiš božanski, znači stvaraš. I čim stvaraš ljepotu – kao glavnu vibraciju božanske prirode – jasno da stvaraš i blagostanje. Ne moraš ništa ekstra davati. Dakle, čim daješ svoj miris, kao što cvijet miriše, to je već obilje. Ne moraš, recimo, biti cvijet koji i miriše i radi akrobacije dok miriše. To je zamka u koju jako lako padnu prirodni davatelji jer im je užitak u davanju, ali u tome je i opasnost pretjeranog izlijevanja i istezanja, što okreće engergiju u gubitak.

Dakle, osvijesti ta sva “ako”. Ili “mogu imati puno, ako mi netko drugi to da” – jer kao sami nismo dovoljno “sposobni”, dakle vrijedni. Uvijek se svede na vrijednost.

To je ono kao kad misliš da si vrijedna ljubavi tek ako te netko voli. A vrijedno smo ljubavi jer mi JESMO LJUBAV. Samo to što mi volimo je vrijednost. Dakle, mi JESMO vrijednost. Da, da, čak i kad se osjećamo izgubljeno ili jadno: to su prolazne faze i tako ih treba tretirati. 

Kad si u “jadnoj” fazi ili napadnu panike jer nešto imaš li nemaš, umiri se i osjeti da to JESI. Nađi rupu u tijelu, u auri gdje “udara” to “nemam, kako ću, što ću” –  o čemu god je riječ, i tamo mirno diši, prvo bijelu svjetlost, a onda, kada postigneš mir, bijelo zlatnu. 

Znači, obraćamo pažnju na misli o sebi i njihovu rezonanciju u tijelu. 

U slikama su ove misli: “mi se ljubimo i uživamo u poljupcima i kolačima, a onda jedan od nas ide raditi i nabrati plodove, za još kolača”. Sve ok, drugi možda peče te kolače, možda postoji razmjena. A možda i ne, ipak je sam na slici. 

E sad, to je pitanje rada – što si pričamo o svom radu? “Moram puno raditi da bih puno imao/la?”. To već zvuči kao muka, a muka zvuči kao pad energije, ne rast. Ili “nemam vremena za užitak jer moram raditi?” ista stvar. Rad je radost, čak i kad ima zahtjevnih slučajeva. Radost, kao esencija srca, je glavna valuta. To je ono što rađa plodove. 

Zato, danas kroz dan, ovaj as pehara: zalijevamo i njegujemo svoju radost. Radimo ono što nas raduje, pričajući si priču “radost mi donosi obilje” i paralelno iscjeljujući u svom – i grandebakinom – tijelu/auri sve tamne čvrčke i forme koje izlete dok rekalibriramo svoj um. Raspršujemo ih bijelim plamenom, a sidrimo na njihovo mjesto pečate vrijednosti – zlatne spirale – zlatnim svjetlom.

Sve to bez bijesa na sebe (Kula) kao nemoj: nemoj se kriviti, nemoj kriviti druge zbog zadovoljavanja sitnišem, i sličnim starim pričama. Uprati u tijelu gdje su ti krivnje za podcjenjivanje i nježno ih zalij bijelorozom svjetlosti, kao valom, da oteku mirno iz tebe.  

I onda si nježno i strpljivo kreni ponavljati priču o tome da zaslužuješ kolače, i poljupce i kreativnost i podršku jer to jesi i to po prirodi stvari daješ. I diši u tijelo gdje god stari mehanizam iz nekog novog sloja zaskoči tvrdeći da je drugačije.