Dnevnik srca

Dnevnik Duše zanimljiv je večernji ritual koji nam pomaže dublje zaroniti i osvijestiti sebe: vođenje zapisa je oblik konstruktivnog susreta sa sobom pri kojem jednostavno i lako otkrivamo temeljne podsvjesne obrasce psihe.

U svom Dnevniku svijesti možemo napraviti tablicu, ili poglavlja kao u nekadašnjim dječjim leksikonima ili jednostavno crtati mind-mape – kako nam dođe. Ne moramo nužno ni pisati riječima (iako je dobro umjeti definirati svoje unutarnje procese): možemo se izraziti slikama ili bojama (tipa tugu nacrtati zašaranom crnom zbrčkom od tinte). Riječju, sa Sobom se igrati na konstruktivan način koji nam otkriva nas još dublje i više.

DNEVNE EMOCIJE: su poglavlje koje pomaže osvijestiti svoje osjećaje i emocije, razaznati ih i odmaknuti se od njih. Na kraju dana jednostavno zapišemo dominantne emocije tog dana. Vidjet ćemo pritom da je to lavovski zadatak: zapravo se nećemo moći sjetiti svih emocija, jer je i nemoguće. One dolaze i odlaze, naviru kao valovi i mijenjaju se ponekad doslovno iz trena u tren. Ovo opažanje nam pomaže vidjeti kako smo zapravo blesavi ako živimo isključivo vođeni emocijama: tada riskiramo pad u opasnu neravnotežu, značajan gubitak živaca i energije te život lista nošenog vjetrom. Što je svakako uzbudljivo neko vrijeme, ali samo neko – dugotrajno življenje na ovaj način iscrpljuje psihu. Istina je da su emocije često pokazatelji našeg suštinskog doživljaja ljudi i situacija, ali to nije uvijek pravilo: mogu biti jednostavno „okinute“ i izazvane nekom vanjskom okolnosti, a predstavljati unutarnji materijal koji ovim čeka svoje pražnjenje. Priliku da iziđe na vidjelo i tako se oslobodi.

Primjerice, imam klijenticu koja iskonski obožava svog muškarca. U sretnom su braku i on obožava nju. Pa jasno da su stoga glavne i najučestalije njene emocije prema njemu – one najljepše (radost, ushit, ispunjenje…) No, ponekad – recimo najjače u PMS-u, ali i u nekim kritičnim životnim situacijama –njoj prema njemu grune emocija bijesa ili neki drugi derivat nje, a u potki uvijek jedan te isti osjećaj: onaj izdanosti i žrtve, iako nema nikakvih realnih razloga za to (muškarac je podržava i psihički i fizički, jedan od najljepših muških karaktera koje sam imala prilike sresti). Isprva je mislila da je neki karmički obrazac iz prošlih života s njim prenesen u ovu stvarnost. Ali nije: tj. je, ali ne iz njihovih reinkarnacija nego njezinih, a ljubav joj je okidač.

Radeći dnevnik ustanovila je da zapravo osjećaj ugroženosti i izdanosti te žrtve u njoj izazivaju situacije poslovnog pritiska. Kako je posao njezin medij ostvarenja, i ima psihu usmjerenu na rad, ona svjesno ne percipira poslovni pritisak kao problem, nego izazov. Ali, njezino podsvjesno – gdje su najčešće pohranjene karmičke memorije – reagira jer mu taj pritisak, među ostalim, pritišće reinkarnacijska iskustva u kojima je zbog svog iscjeliteljskog i propovjednog posla bila ubijena (odbačena od društva koje je liječila i stavljena na vješala).

Znači, posao joj pokrene obrasce, u tom trenu nema svijest o tome, ali par sati kasnije – kada se zagrli sa suprugom koji joj ljubavlju daje mir da se dovoljno opusti – materijal grune van, a s njim emocija bijesa. Mjesecima je taj bijes povezivala sa suprugom, dok u dnevniku emocija nije uvidjela drugačiju vezu (tj. ovu s poslom). Dakle, najneobičniji uvidi mogu ovako izroniti. Bitno je zapisivati emociju i moći je povezati s nekim događajem ili čovjekom. Često će se pokazati da se mijenja: jedna osoba nam može u nekom trenutku izazivati radost, u drugom tugu i to je tako normalno. No, ovime dobivamo dvije stvari – hvatamo primarnu emociju kojom reagiramo na svijet, te zaranjamo sloj ispod emocija, u osjećaj čime dobivamo sliku glavnog osjećaja. E, to je pravi ključ našeg baznog psihoemotivnog stanja: pravi portal u iscjeljivanje i otkrivanje glavnih obrazaca svijesti.

Paralelno s ovim, mudro je imati i POPIS STRAHOVA: preko njih detektiramo glavne koji se ponavljaju. Neki su paranoje, ali neki i informacije. To mogu biti sitni strahovi, ali i krupniji vezani uz zdravlje. U dnevniku strahova dobro ih je ispisivati, pa crvenim flomasterom preko njih nacrtati valove ili frcanja koja simboliziraju da ih predajemo vatri, tj. palimo i nakon njih napisati strelicu i nakon nje afirmiranje sebe u stanju bez straha.

Uz ovo, bitno poglavlje je i DNEVNIK MISLI: izvrtimo milijune dnevno, što svojih, što tuđih (naslijeđenih ili „ubranih“ iz etera…) no važne su one koje se ponavljaju. Odakle su, što govore… to sve otkrivamo pisanjem.

Posebno čarobni su DNEVNIK SNOVA i DNEVNIK ŽELJA. Nakon mjesec dana dnevnika želja, vidimo koje su prolazne i zapravo nebitne, a koje nas suštinski „gone“ – pa time što znače i kako ih ostvariti. A dnevnik snova je moćan za dekodiranje poruka iz razina sanjanja. Ne moramo se čak sjećati scenarija snova – možda samo detalja. Treba ga zapisati i kontemplirati o njemu.

Naravno, nekad ne stižemo sve, a ni ne trebamo (da, bilo bi optimalno, ali realno… jelte…) No, možemo svaki dan ponešto: važno je da uspostavimo dnevni trenutak mira, susreta sa sobom, posebno kada smo ludi, ljuti i očajni. Baš tada je susret sa sobom najznačajniji. Jer lako je kontemplirati sebe u „sunce-cvijeće-leptirići“ stanjima… ali od krucijalne je važnosti pogledati se u oči i ZAGRLITI kada smo muljavi, znojni i sjenoviti od života. To je razvoj i rast – u svijetu dualnosti cjelovitost je tek tako integrirana.