Izvan kontrole

Život, zapravo, nije logičan. Istina je, cijeli se proces odvija po nekom redu, urođenom. Često se kaže da je energija/Božansko/Sila – inteligentna sama po sebi. To znači da zapravo sama, u skladu s vlastitim ritmom i skrivenom Mudrošću, zna kako urediti sve što treba – od Svemira do osobnog iscjeljenja.

U tom smislu, najveće silovanje samih sebe – čitaj: izvor stresa/bolesti/nezadovoljstva – činimo kada pokušavamo isforsirati cijeli proces. Zbog toga se u svim duhovnim tradicijama inzistira na stavu puštanja kontrole.

Kontrola se, obično, pripisuje egu. A ego je, pak, kroz psihološke i duhovne sisteme drugačije tumačena riječ, pa nastaje cijeli kaos oko toga. Sve u svemu, stvar je da postoji razina nas koja voli stvoriti plan i slijediti ga. I to je u redu.

Ta razina je kombinirano emotivna i razumska. Primjerice, emotivno želiš vidjeti prijatelja ili kupiti nove zavjese, a razumski isplaniraš mjesto, vrijeme i način realizacije. No, onda se dogodi nešto što zovemo – viša sila, ili jednostavno nepredviđen okret situacije. Ne ide kako želiš, kako zamišljaš da treba i da je najbolje. U toj situaciji, prva reakcija kod većine je bijes, tuga, panika ili bilo koji drugi znak „izbačaja“ iz sistema. Na površnoj razini izgleda da je „netko protiv nas“. Nešto se urotilo i ne da nam da mi po svom.

U tom trenu, kada tako bjesnimo ili cendramo, zaboravljamo dublju svrhu. Inače znamo da je sve onako kako treba biti, da je otkazan susret zapravo za najviše dobro jer treba proći vrijeme da se realizira nešto najbolje… Sve to znamo i već i u ovoj inkarnaciji imamo toliko iskustava koja to potvrđuju. Ipak, sloj po sloj, život miče razine kontrole i koliko god znali nešto i bili svjesni, toliko smo uvijek pred novim izazovom da prihvatimo – puštanje.

Život je živ

Biti stalno budan znači biti stalno svjestan Misterije koja je Život, Postojanje, Božansko. Koliko god ga odlikovao urođen red, svojevrstan sistem po kojem se sve odvija, toliko je, kao što znamo -Život Živ: nepredvidiv. U tome mu je ljepota, i moć. A u tome je i naša moć: prihvaćanje nepredividog, naglog je odlika mudrosti.

Najmudriji imaju totalnu propusnost: u smislu, nešto se dogodi, to izventiliraju na način koji im dođe (mirniji tipovi jednostavno slegnu ramenima, malo živčaniji imaju potrebu izurlati se, onako da izvjetri iz njih, to je isto ok) i krenu dalje. Ne vise na tome, ne jašu s razmišljanjima, ne kukaju i ne nose taj teret na leđima.

Sve ovo znamo, no vrijedi se podsjetiti posebno kada se nađemo u životnoj fazi u kojoj se ruše planovi. Ne moraju to biti ne-znam-kakvi planovi. Dovoljan je niz izokrenutih sitnica da čovjek na tren izludi. To se događa kada otvorimo poglavlje najvećih dubina kolektivnog nesvjesnog: onih u kojima su spremljene najtajnije emocije, i najdublji osjećajni materijali. Poglavlje je otvoreno, pa sada traži iscjeljenje. To izgleda tako da se pokazani materijal treba izvući van. A ništa ga ne izvlači bolje od svakodnevice sa svojim okidačima.

Stoga, dobro je biti spreman za čišćenja. Propuštati stvari dahom, jer je tako najbrže. Naš zadatak je prepustiti se, ali ne samo mentalno i u glavi, nego u praksi, na svim frontovima. To ne znači da ne treba planirati ili imati usmjeren pravac životnog kretanja. Treba ga imati, ali ne da on ima nas – ne da smo mu robovi. Jer u postajanju čovjeka bogočovjekom, upravo je nepredvidiva igra ona kojom se, u ljudskom tijelu, ostvaruje božanski ples Izvora.

Zato, blagoslovi što sve nije onako kako zamišljaš da treba biti. Sjeti se da je još i bolje. Možda to ne vidiš odmah, ali saznat ćete ubrzo zašto je trebalo biti tako. A ako i ne saznaš, osjetit ćeš novi mir, i znati da je sve ok, bez suvišnih mentalnih akrobacija i pokušaja da spremiš stvari u ladice, pod etiketama. To je potreba razuma, on voli razumjeti. Lijepo od njega. Ali, u konačnici, kad izvrtiš sve teorije, znanja, etikiete, vježbe i tehnike, ostaje ti samo jedan kriterij za cijelu priču: osjećaš li se mirno i opušteno, ili ne.

Razinu opuštenosti ne pružaju teorije, ni mentalno polje. To je kao da otkriješ da imaš podrum zatrpan stvarima i onda kreneš u spoznavanje. Da se razumijemo, nema ništa loše u spoznaji, sami uvidi ponekad jesu iscjeljujući. No, pogledaj zatrpani podrum: u njemu je hrpa stvari. S nekima se ne suočiš dok spremaš iz bilo kojeg razloga – uspomene su prebolne, ili za nešto nemaš volje ili živaca… Sve u svemu, pri susretu s tim stvarima – osvijestiš zašto je nešto izazivalo strah, recimo. I možeš imati silno razumijevanje za sebe u tom trenutku, ono zbog čega je tada ignoriranje problema zaijenilo rješavanje. No, dok ne uhvatiš metlu i ne zavitlaš po tom podrumu, on neće biti čist.

Tako i svijest, i život. Jedini način je da DIŠEŠ, koristiš DAH za čišćenje emocija i umirivanje misli. I pusti, neka se događa. Naš mali um ima svoj raspored i svoje viđenje stvari, ali je u biti naš viši, božanski um taj koji zna. Imaj svijest o Sebi, bogoljudskom biću i svijest o Životu: ti, kao ekstenzija božanskog, ne možeš stvoriti ništa manje od onoga što je najbolje za tebe, i sve oko tebe.