Oslobađanje pupčane vrpce
PRIČA SLIKA: Kroz crnu haljinu noći (Mjesec), ona joj šapuće za kojim željama poći (7 pehara i 8 štapova).
Dakle, ključno za oslobođenje mehanizama izdaje iz solarnog pleksusa jest iscjeljenje pupčane vrpce.
Koliko često izdamo sebe je se nesvjesno ponašamo tako da ne izdamo majku? Čak ne moramo ništa eksplicitno činiti, dovoljno da ponavljamo njene izbore. Ili njene želje za nas, ono što je ona, na temelju toga što je bila, vidjela da je najbolje za nas. Nešto je, nešto nije.
Solarni pleksus i pupčana vrpca su naša prva poveznica s vanjskim svijetom i naravno da sliku formiramo upijajući majčine dojmove. Još u maternici, da. Iako se pri porodu pupčana vrpca reže, ostaje astralna pupčana vrpca do puberteta, odnosno 12 godine. Tada bi je svjesnim ritualom trebalo pustiti u svjetlost – novi nivo odvezivanja od majke.
No, većina ljudi to ne učini, pa i nakon dvanaeste ostanu na eterskoj pupčanoj vrpci majke, neznajući to i nesvjesno se “žrtvujući”, rukovođeni majčinim energetskim mehanizmima i principima ponašanja. Ne toliko mentalno: ovako svjesno mogu čak imati suprotne stavove. Ali emotivno, da.
Svaka čakra ima svoj emotivni i mentalni sloj, a ovdje pupčana vrpca radi kroz emotivni. Najviše kroz “crnu haljinu”, odnosno bubrege, dakle “sjedajući” na stražnji aspekt solarnog pleksusa. Tako da nam određuje količinu emotivne energije koju ulažemo u emotivne ciljeve i percepciju toga što želimo. To doslovno izgleda tako da mislimo da nešto želimo jer osjećamo privlačnost prema tome, a to ne mora biti naša privlačnost, nego majčina ili ona iz fuzioniranih slika (naše i majčine).
To se odražava tako da biramo iz emotivne platforme majke, a ne svoje (jer nismo sasvim emotivno diferencirani). Simptomi toga su blagi, nije to nešto dramatično, ali ipak neugodni: zbunjenost i da često ne znamo što bismo. Ono kad se osjećamo jako neodređeno, blago nesigurno i kao u vječnom tinejdžerstvu gdje nestvarno promatramo svijet nekako kao na platnu, kao odvojeni od njega. Što energetski i jesmo, jer nismo sa svim slojevima u njemu, jer se držimo još za pupčanu vrpcu.
Zato je zadatak odvajanje i iskorak. To ne znači da ćemo prestati voljeti majku, nikako, nego da se odmičemo u svoj suverenitet iz kojeg procjenjujemo i osjećamo za sebe.
1. Ugodno se smjestimo i prodišemo od glave do pete da se opustimo.
2. Sviješću se projiciramo kroz svoj pupak u vezu koja nas eterski drži s majkom
3. Osjetimo energiju majke iza svojih leđa.
4. Smanjimo se u svijesti, kao Alisa u zemlji čudesa, na malecnost kojom prođemo kroz tu vezu, kao kroz tunel, natrag u majčinu utrobu.
5. Budemo tren tamo sa sobom, osjetimo što osjećamo, kakvo je okruženje, koje su boje i energija vibracije koje “kupimo”.
6. Onda za sebe tamo, bebu, napravimo zaštitu energetskog tijela, jer je to i vježba koja čisti sve u auri. Ako ide sporo, ili zapinje, to je jer je naletjelo na blokadu, pa ponavljaj uporno, kao kad dižeš uteg u teretani.
7. Kad osjetiš da si kao fetus, beba čista, kreni natrag kroz pupčanu vrpcu, kao tunel, u veliku sebe.
8. Uđi u veliku sebe sad, i osjeti kako ti sjaj svjetlosnog tijela fetusa/tebe djeteta, ispunjava tebe sad cijelu.
9. Kad ste potpuno isti, puni, platinasto bijele svjetlosti – uzmi u ruku etersku pupčanu vrpcu, nježno je otkači sa svog pupka, nježno s majčinog (majka je iza tebe, ali ako se tokom vježbe premjesti u polju negdje pored, to je u redu).
10. Znači, osvijesti tu vezu, i predaj je vodama i vodopadima Majke Zemlje, da otplove u dubine kao i čuvaju iz temelja, kao prava čista veza i povezanost, nikako vezanost. I to je to: vrati se u svoju stvarnost.