Oslobođenje i pobjeda

Što ti preostaje nakon dugog i napornog puta kroz planinu, gdje na svakom uglu srećeš neko ogledalo kao svoje novo lice – da se zatvoriš i malo odmakneš, kao medvjed u zimu, a na proljeće, kada priroda objesi svoje pobjedničke zastavice Sunca – opet iziđeš, preporođen?

I dalje smo kao ovaj keltski svećenik… srećom pri kraju puta, dugog napornoga. Dva i pol mjeseca Mars je bio retrogradan, to je kao mašina koja u pozadini turira, ali ne može krenuti, pa se pritisak nakuplja, a s njim i frustracija. Ovaj tjedan kreće dalje. Silazimo sa staze dugog unutarnjeg putovanja kroz – planinu ispisanu riječima, što se tiče slika.

Planina je uvijek neki izazov i težina – nije lako preći planinu niti putovati kroz nju. Još kad je ovako ispisana riječima… baš merkurovski, a Mars je bio retrogradan u Merkurovim Blizancima, a i sam je još retrogradan – to je putovanje kroz stare upise težina. Jasno, i nove lekcije iz prolaska kroz stare upise, a to nikada nije laka stvar. Srećom, kad nas vodi glava Svećenice na vrhu štapa, put je lakši jer slijedimo svjetlost Mjeseca – odsjaje svoje duše i na kraju uvijek pobjedu odnese ona.

Ali da, ovaj tjedan i dalje osjećamo tu energiju, iako više slavljenički – kao kad si na prekretnici jer si konačno došla na kraj naporne staze. A takva je jer nije lako gledati se u ogledala: sresti svoja razna lica, neka iskrivljena, distorzirana, neka zatočena, neka mutna. I ne puštaju te stepenicu dalje dok se ne obračunaš s njima. Inače vježba ogledala ovdje.

No, ogledala i čuvaju tajnu velikih svetaca – osam velikih učenja: ono nesebičnosti, iskrenosti, krotkosti, svjesnosti, poštovanja, dobrote, mira i pravednosti.

Možda je zato mudro u nekom trenu do 12. (kada Mars kreće direktno, Aleluja) povući se u špilju, baš kao medvjedica, za posljednji pogled u pređen put.

Pogled na put & Puštanje tereta

Povučeš se i pogledaš u put kojeg si prošla zadnja dva mjeseca. Unutarnji put, čak nije toliko vanjskih zbivanja. I izdvojiš osam glavnih lica Sebe koja si srela. Vjerojatno su teška, ali ne moraju biti, mogu biti neka divna. Daš im imena – primjerovat ću s teškima: recimo, “Paćenica”, “Gladnica”, “Depresivka”, “Jadnica”. Samo pucaj što ti pada na pamet, dolazit će ti kroz emotivna stanja koja su bila dominantna, a ako ne ide tako, prođi kroz čakre ta lica i osmo kao glavno: znači spusti se u svaku čakru i osjeti koje si svoje lice srela na tom putovanju. A onda, u svakome od njih vidi lekciju – zapiši je (Mars u Blizancima voli pisanu i govorenu riječ). I onda tu lekciju poveži s vrlinom ovih osam učenja.

Recimo, u paćenici prepoznaj svoju vrlinu dobrote, u jadnici vrlinu nesebičnosti i tako redom. Naravno, osjeti svako od lica u svom tijelu, auri, i za okret lica patnje i nemam u lice lekcije-imam, napravi ovu vježbu: Okret. Tako da u svako mutno ogledalo – ono gdje si srela slabo lice, dahom izdahneš obrnutu spiralu tog lica, sa zahvalnošću za lekciju i čišćenje i staviš novo lice, ovo ostvarenja koja si doživjela na putovanju.

Zapamti: ovo je tjedan povratka snage. To si ti Medvjedica u špilji koja spremno gleda u sve što treba riješiti, pokoriti, proći. Spremna očuvati svoj integritet i svoju pećinu – nježno, kao prava Majka Medvjedica Sebi i onome što ti je sveto, i isto tako bezkompromisno i odlučno.

Zato što je ovo i tjedan pobjede: Kelti su vezali dijelove odjeće na stabla pokraj izvora i zdenaca kako bi ponudili darove svoje ljubavi duhovima prirode. I istovremeno zahvalili na ispunjenim željama. A to znači da je ovo vrijeme kada se energija kreće i mnogi problemi ostaju iza tebe: dolaze ostvarenja ciljeva. Nije loše ako ti je blizu neka šuma, da uzmeš neku maramu ili komad odjeće i odneseš zavezati uz stablo, zahvaliti tako Majci Prirodi i Majci Zemlji na podršci na svojim putovanjima.

I, što je ključno za učiniti sa Sobom?

Ovaj vilenjak je očito vrlo naporno radio da bi skupio toliko kristala. I sada ih drži, ne mrda. Zavezao se za njih malim gordijskim čvorovima kroz kosu – a kosa je naša DNK, pa gdje smo još kroz DNK vezani uz pretke posesivnošću – prvo je što pada na pamet kada ga vidiš takvoga… Da, ovo je pitanje prioriteta u materijalnom svijetu: hoću li ostati sjediti u tome što me veže za pretke, a kroz polje posjedovanja i materijalnih strahova, ili ću se odvezati i napraviti neki novi korak?

Da, definitivno je potreban – ne samo korak, nego i iskorak. Tereti su strašni: i kentaur se muči, nakupine teške energije na leđima, kao slike tereta kojeg jedva nosi.

I vilenjak duhovnog svijeta, i animalno-ljudski kentaur su došli do kraja. Desetke, maksimum nečega. Pravo raskršće i vrijeme da se na njemu ostavi ono što više ne treba, što otežava putovanje, no sad smo završili s tim. Zato je ovo vrijeme puštanja. Gotovo je, stigli smo do kraja muka.

I ima li boljeg dokaza za to od feniksa? Ptice koja ustaje iz vatre, lekcija je naučena i ponovo sviće nova zora u nama. Ovo je znak da iz dubokih svjetova u nas pristižu sile snage i svijesti, novo znanje i unutarnja pjesma novih glasova.

Zato ćemo ovako:

1. Sjednemo i pustimo si da se zgrbimo najgore što možemo, da osjetimo u cijelom tijelu muku i težinu svih svjetova koji su nas mučili u ovom ciklusu. Malo dišemo u tom teškom stanju.
2. Onda ustanemo i pokušamo hodati, kao da na sebi imamo najteže utege teretane, sve boli, muke i grčeve svijeta. Napravimo tako nikakvi i premoreni par koraka po kući, može i deset, da označimo put. Dok hodamo i dišemo, pratimo kako se osjećamo, kao nam je vrat težak, glava puna i svega nam je dosta.
3. Nakon desetog koraka stanemo. Stresemo se kao životinja nakon nekog neugodnog iskustva. Prvo protresemo rukama, kao krilima, da stresemo terete s leđa. Onda malo promrdamo repom, da ih stresemo sa sakruma. Onda jednu nogu, pa drugu – da se oslobodimo okova, starih u kristalima /stanicama smrznutih DNK okova, i vanjskih tereta koje smo preuzeli nesvjesno vođeni njima.
4. Kad se tako stresemo, obratimo pažnju na Sunce, Izvor Svjetla. Udahnemo jednu po jednu njegovu vibraciju – prvo bijelozlatnu, pa indigo ljubičastu, pa plavotirkiznu, pa rozozelenu, pa žutozlatnu, pa narančastozlatnu, pa crvenozlatnu. Svakom ispunimo cijelo tijelo. Svaki atom jer su tamo naši kristali.
5. Kad je tijelo puno tih vibracija, pustimo ih kroz stopala u Zemlju – da se rasprostru u kristale Majke Zemlje, a zatim iz te mreže ih spustimo u srce Majke Zemlje. Osjetimo na tren kako smo u bogatoj bijelozlatnoj utrobi Majke Zemlje.
6. I idućim dahom sve to lansiramo u sebe, povučemo prema nogama, gore, vratimo se u tijelo i zamahnemo krilima: letimo i lepećemo krilima, možemo pustiti tijelo da se kreće korak unaprijed, dva, koliko mu dolazi. Letimo iz svih vibracija, osjećajući kako se težine nema, i kako nas nosi svjetlost spektra. Kako letimo i plovimo na svjetlosti spektra jer smo mi – ona.