Ožiljke u ordenje

Sve te situacije kada smo se osjećali kao totalno poraženi… Da, i bili smo – ali ne i ubijeni. Spremni odustati od nečega, ali… u zamjenu za nešto bolje. Nešto što smo više mi. Za što ćemo biti spremniji, ako ništa opremljeniji iskustvom nekog gubitka.

Evo divnog kišnog dana za pretvaranje poraza u pobjede. Zapravo, za ulazak u svoje kosti, i najmanju. Kralježica i rebra zovu za uron u njih, da osjetimo gdje li titra neko mrtvilo, strah – otisak nekog poraza. Bilo da nas je netko iznevjerio, prevario, izdao… da smo doznali laž… sve te sitne, i krupne, presudne boli žele otići iz našeg sistema. Sve ono kada se nismo slušali, pa naježili: u tijelu titra oprez od ponavljanja tog iskustva, da se opet ne zeznemo, sapletemo sami o svoju tvrdoglavost.

Sad mirno uđemo u to, zagrlimo taj trzaj i nemir. Sjećanje na svaki plan koji je propao. Nedaću koja je uništila nešto važno. Osjećaj koji je ostao od onda, tada prejak da se s njime suočimo – sada dovoljno dalek, a mi mirno svjesni da bol raščinimo. Odemo u dijelove kostiju koji tišinom viču. Pogledamo ih suosjećanjem. Izdahnemo suosjećanje i ljubav u njih. I kažemo im, kao preplašenoj životinjici “tu sam sada, da te zgrijem, i zagrlim. I izdišemo toplu zlatnonarančastu svjetlost u njih, dok se ne opuste, nasmiju i isprave”. Jedan po jedan. I tada pogledamo svoju kralježnicu: u svaki kralježak udahnemo po jedan takav zlatni pečat – zlatan od mudrosti i učenja koju je nekadašnja bol donijela. Uspravimo se i mi: tako smo poraze okrenuli u pobjede. Ožiljke pretvorili u ordenje – mudrosti života i svijesti svoje duše.