Popravak mreže boli

On nosi zlatnu pizzu, vrijednu i skupu na taj tulum. One su osigurale sva moguća pića za trans, zabava će sigurno biti savršena. Ali ne, neće je ni biti. Jer Ona kaže “ne može jer…”

Tako slike pokazuju priču relacijskih glitcheva/distorzija u zoni treće čakre. Gadno, baš. To su ljubomore, silovanja, ucjene… nadmetanja i igre moće. Odakle to u odnosima, gdje treba zapravo postojati suprotna dinamika – ona ravnoteže, podržavanja, usklađenosti i otvorenosti prema darovima drugog i različitostima koje nosi?

Iz sukoba polariteta. Interesantno, zar ne? Ako smo se zbog ičega inkarnirali na Zemlji, to je razvoj i uspostava jedinstva. Ne valja jedinstvo brkati s unificiranosti, to će biti jedan od razvojnih izazova čovječanstva u godinama pred nama. Jedinstvo je ujedinjenje suprotnih kvaliteta pri čemu se skladno miješaju različitosti, a u onim dijelovima gdje “strše”, gdje ne postoji umjerenost – bruse, kao dijamant.

U ovim slikama – vidimo mač otpora. “Ne može, neću” kaže žena s mačem. Odbija. Zašto odbija? Po prirodi stvari ili um. Ovo je slika prirode izmanipulirane umom. Lažna logika: mač, kao muški princip, iz ruke žene, odbija zlatni dinar, ženski princip, iz ruke muškarca. Da nema odbijanja, ovo bi bio savršen brak u stvari – razmjena i sklad polariteta. No gdje se dogodi odbijanje, kako dođe do toga? 10 pehara.

U 10 uvijek vidimo društvo, odnosno kolektiv. Pa time opet možemo zaključiti da je riječ o kolektivnoj manipulaciji. Čime? Peharima. Dakle? Tekućinama i fluidima. Krvlju i DNK. Je, ono što mi popravljamo ovdje je tok, energetski tok u kojeg je ucjepljen ekstrem (jer 10). Kad u bilo čemu imamo ekstrem, nemamo ravnotežu. Nijedan se ekstrem, sam po sebi, ne želi “umanjiti”. Zato se kaže da prava ljubav i sklad nisu šiz i pretjerivanje, nego uvijek prava mjera.

Recimo, ako je u odnosima jedan u fazonu konstantne euforične ekspresije “jaaaako te volim, naj naj naaaaaaaaaj, jako jaaaaaaaaaaakooooo”, to je ekstrem. I on obično dolazi iz rupe, odnosno gladi. Može i iz prirode, ali priroda se uvijek na Zemlji teži uravnotežiti i to radi kroz uzemljenje, dakle ekstrem ne strši. Ako strši, ovako kao u primjeru, to je kao da zalijeva biljku s previše vode, pa ona strune. I ako kažeš tom ekstremu “ti si previše”, on cvili i osjeća se povrijeđeno.

Vrijedi i obrnuto. ako je netko hladan i distanciran, u stalnoj obrani svog prostora i granici, neće radosno primiti uputu da se više razlije i otvori. Tu opet nema odnošenja. Kad neki ekstrem želi održati svoje stanje, on je zapravo osuđen na samoći. A odnosi na rat. Zapravo, u tom postavu nema odnosa.

Sad razumiješ odakle tzv. rat spolova? Manipulacijom su se principi doveli do ekstrema, time nadjačavanja. A u igri je i kozmička priča pomirenja dualiteta. Na Zemlji, u svom ljudskom DNK čovjek nosi zapise cijelog svemirskog kolektiva. Pa tako i prirodno suprotnih, zaraćenih vrsta. Koje su i utjecale, miješanjem s ljudskom vrstom, na stvaranje današnjeg čovjeka – baš da bi se kroz njega pomirio svemir.

Zvuči pretenciozno, znam, ali je tako. No, kakve to veze ima s odnosima? Ima jer prije svega, svatko u nama ima, dok je ne uskladi, tu podijeljenost.

Podijeljenost u posvećenost

Onda, ima je i u obiteljskom naslijeđu – tako je napravljeno. Odatle mnogi obiteljski obrasci gdje dijete nešto daje, a roditelj kaže “stani, nemoj”. Ne govorim pedagoški, nego energetski: kad roditelj i dijete imaju uzajaman otpor, energetski nesklad. Na višoj ravni jer su se, kao duše, dogovorili, da to pomire, no u tijelu je zeznuto, djeluje kao stalan sukob. To su sva inkarnacijska iskustva nerazumijevanja s roditeljima gdje postoji neprepoznavanje i nepoštivanje osobnih darova i vibracije, pa posljedično traženje od nekoga da bude drugačiji, da bude ono što nije. U kasnijem životu, to se izražava kao traženje vibracijskih sličnih partnera i prijatelja, da se to razriješi i konačno pomiri.

U pitanju su sukobi generacijskih linija koji se odvijaju kroz osobne animozitete na relaciji roditelj-dijete, a zadatak je opet – pomirenje, odnosno ujedinjenje suprotnosti. Zapravo, pomirenje na Zemlji.

A s obzirom da govorimo o trećoj čakri i mentalnoj koncepciji – odnosno osobnoj moći i doživljaju iste kroz mentalni koncept, to je ono: “mi jesmo možda ideološki neprijatelji, ali volimo se, govorimo iste stvari na drugačiji način, pa zapravo, mi zajedno možemo”. I tako iritantno neprihvaćanje suprotnosti (osovina mač-pehar) izražena kroz odbacivanje ljubavi i kažnjavanje suprotnosti – postaje savez nad savezima gdje mač štiti pehar, a pehar podmazuje mač.

Kako se to postiže u odnosima? Cilj je izvaditi noževe iz tokova. Noževe koji uzroku bol u življenju odnosa jer presijecaju osnovni tok izražavanja sebe u odnosima. To su sva ona “ne smiješ i moraš” – recimo, želiš nekome reći “sreća si mi”, ali to ne učiniš jer “će misliti ovo, ispasti ćeš ono, shvatiti će te se onako”. Najednostavnije rečeno, mentalne blokade. Ali, dobro znamo, puno je dublje.

To je bol, pa odatle strah /da se bol ne ponovi. Odatle mutno mjesto i blokada. A znaš kako je kad je negdje blokada – na njoj tok staje, ali se na nekom drugom mjestu prelijeva. Ovih deset pehara.

Znači, osnovna vježba je:

1. Ući u svoju treću čakru, kao u svoju galaksiju
2. Uzeti je u ruke, kao svoju kuglu
3. Postaviti namjeru da u kugli vidiš svoj oblik premrežen tokovima boli: tokovi boli su mreže koje si kroz živote napravio/la u povezivanju s drugima. Sjeban/a ti, sjebani oni – to su povezivanja sjebanosti, iz osnove jadnosti, a bez svijesti o tome. Dakle, na neki način pijana, energetski rečeno – mutna mreža. Nađi korijensku mrežu boli: dakle oblik sebe kroz kojeg idu osnovna, prva povezivanja iz boli.
4. Osjeti tren to stanje: ne mora biti užas, može biti suludo pijanstvo. Bilo koji ekstrem: od golemog očaja do euforičnog transa.
5. I kad percipiraš tu sliku, uhvatiš taj dojam: idemo to osloboditi
6. Radimo s elementom vode: uđeš u svoje glavno trenutno fizičko tijelo, povežeš se s blistavom, titravom vibracijom izvora voda iz srca Majke Zemlje…. udahneš je kroz tabane, kralježnicu, tjeme, jezik (znači napraviš mikrokozmičku) i izdahom pohraniš u kuglu treće čakre.
7. Sa svakim krugom gledaš kako se energija pušta, kako mreža labavi. Ako treba, jer u nekim trenucima će možda biti potrebno, pustiš da se kugla napuni (ti radiš krugove vodene mikrokozmičke kroz tijelo), i kad se napuni, pustiš da “pljusne”. Individualno je, zato što se svačija mreža pušta osobno – neke će samo “tresnuti” pod težinom vode, neke će postepeno blijediti i tako naočigled slabiti.
8. Uglavnom, diši vodenu mikrokozmičku i propuštaj energiju vode kroz kuglu dok ne osjetiš da mreže zapravo nema: toliko je prozirna, laka i eterična, da je nema. Tu je, a nema je – takav osjećaj.
9. I kad jesi, obrati pažnju na zlatni krug Sunca. Udahni ga kroz tjeme i izdahni ga u kuglu.
10. Takvu kuglu pohrani natrag u svoj solarni pleksus.

Što smo napravili? Makli boli suprotnosti. Mrežu očistili – nismo je izbrisali jer nema potrebe: nadalje znamo sa suprotnostima. Napunili smo je svjetlosti zlatnog Sunca, da nas štiti od mehanizama boli.