Povjerenje u Sebe Život
Skoči. Ne zato što je sve spremno za skok, ili se ti osjećaš spremno. Nego zato što taj sveti nemir titra u tebi već neko vrijeme i gura te, da iskočiš.
Bojimo se, naravno, te promjene. Iako smo je zazivali dugo, pripremali se po ovim i onim kutevima svemira i prostranstvima dimenzija… kada dođe tren – strepimo. To strepe iz nas svi stari upisi iskustava kad smo se razbili padajući s litice, kada su nas izdali, a mi smo vjerovali, kada je povjerenje prema životu koje je naša priroda bilo povrijeđeno, ovako ili onako.
No, Povjerenje zapravo stoji u naravi života samog. To nije ono povjerenje koje postoji po dogovoru i ugovoru da će stvari štimati i da smo se svi usuglasili poštovati stavke ugovora. To je mnogo dublje. Ono povjerenje u Sebe, da će uvijek voditi.
Čak i kad ne slušamo ili zaglavimo iz ega, rane ili povrede, da će ipak, u ključnom trenutku, preuzeti stvari u svojeruke povesti nas, zaokrenuti. A to povjerenje imamo po prirodi zato što toje priroda života. To je ono u nama koje je Božansko, koje je život sam. Koje je kao srce, udara u svom bubanj ritmu, a onda malo ubrza, eto samo zbog sinkope i pjesme života. zato e nemoj bojati trenutka mraka, ili neznanja. Samo u mraku sjeme proklija. Zvijezda zasjaji.
Taj tren mraka i neznanja je tu baš da staneš, skutriš se i osjetiš duuuuboko u jajnicima i leđima, taj idući korak. Da se, samo kako je u mraku moguće, rasprostreš na sve trane, nestaneš. Da nestane sv što nisi ti, tvoj ego, tvoje misli, tvoje predodžbe. Da se razliješ kao noć i cijeli svemir i onda skupiš snagu i usmjeriš je – zapravo pusti da te svemir usmjeri, tamoo gdje treba ići.
Vježba prije spavanja je: sjedni tren, skutri se, zatvori oči. Osjeti noć oko sebe, i osjeti kako se spajaš s njom. S nebom zvjezdanim. Prožimate se. Nestaješ. Razlivena tako u prostranstvu vječnosti. Budi malo u tom stanju. Nedefiniranosti, sveprisutnosti. Jedno s noći, svemoći koja iz nje izranja. Dišeš, ali kao i da ne, više pulsiraš sa svime što jest. I kada zapulsiraš u totalnom miru, udahni sve u srce, osjeti kako se tamo razlijeva i sjeda na svoje mjesto cijeli svemir. Neka se napuni vječnosti. A onda to spusti u haru. Solidno, da osjetiš. I kreni iz nje. Jednostavno kreni kamo te iz hare vodi. To može biti neki banalni zadatak, naizgled sitan. Ali sitan korak je bitan, to je prva uzica u golemom novom tkanju koje gradiš iz sebe svemira. Sebe koja nema straha plutati i trčati kroz nova, nepoznata prostranstva.