Povratak povjerenja

I obnova emocija od izdaje…

PRIČA: Golemi štap koji joj se našao na putu, Ona je zgrabila i upotrijebila ga da odšeta njime od praznih čaša, situacija gdje više nema slavlja, ishlapjelih aranžmana. Kao štap čarobnjaka ili planinara, bio joj je podrška u hodu kada korak nije bio lak, kada bi se uvukla sjeta. 

Tko zna što je sve prošla po putu. U završnoj sceni štapa nema. Očito ga je morala zamijeniti za lampu: da joj dalje osvijetli put. No, ne izgleda oduševljeno. Ima svjetlo, ali se boji mrdnuti s njim. Putovanje je očito bilo teže nego se mislilo kada se krenulo. Zato sada sjedi potištena i strepi motri li je neka opasnost, pitajući se što će dalje. 

Je li trebala ići za tom prilikom? Je li imalo smisla proći sve to? Da li je trebala zamijeniti štap za tu lampu, ionako nije neka – štapom se bar mogla braniti, da je trebala – u tako mračnim mislima sjedi ona. 

A to je naša unutarnja Umorna koja se osjeća da ju je život izdao jer je ona izdala svoj štap. Svoju snagu. 

To je onaj dio nas koji se krivi što je ulagao, pa izgubio. U krivi posao, krivi odnos, krivi put… Sve nešto krivo. Najviše se krivimo za izdaju svoje snage. Previše smo radili, previše davali, premalo tražili. 

E pa, danas je okret toga u nama. Danas nastupa ovih 10 pehara. Znači, čak i da smo se stvarno nagriješili kao blesavi, pogubili sve što smo imali i mogli… procjenjivali krivo, negirali sebe, što god s te liste “samoizdaje”: ostaje u svemu tome jedna neoboriva stavka. A ta je da smo probali. 

Da smo išli. Ili za prilikom. Da smo krenuli. 

Ne, ne pričamo sada o tome da je nismo iskoristili kako smo mislili da smo trebali. Pričamo o tome da smo krenuli. Da, i u krivo, ako se poslije ispostavilo, ali opet nije bitno: važno je da smo uopće učinili korak. Jer to znači da smo krenuli u tok. 

I sad nastupa ovih 10 pehara kojima ćemo oprati sa sebe svo sivilo i tuge samoizdaje. Nabrojati ćemo u umu, ili na papiru, kako tko želi, 10 glavnih “promašaja”. Ono “kako sam izdala sebe, pa završila iznevjereno i obezvređene ljubavi jer sam učinila TO I TO”. Znači lociramo 10 to-i-to-ova. Svaki osjetimo u tijelu: neki je u vratu, grlu, utrobi, kako kod koga. 

Onda se sjetimo sebe uoči tog koraka. Jer ovi sivi, koje smo locirali, su već izdana stanja. Sjetimo si, zapravo vratimo u sviješću u tren kada smo kretali za tom prilikom. U to svoje stanje. Ako se pojave misli “kakva si bila glupača, trebala si slušati ovaj i onaj znak…”, izdah dok se ne maknu (jer moramo raditi sa čistim stanjem). A to je sigurno stanje otvorenosti i hrabrog srca (jer da nije, ne bismo krenuli). 

Onda, obratimo pažnju na svoje emocije onda, u tom trenu zanosa (prije greške i lošeg završetka iznevjerenosti). To je tren kad smo upoznali nekoga, započeli nešto, jednostavno krenuli. Projiciramo se sviješću u taj tren, i tu sebe. Zatim obratimo pažnju na svoje emocije, udahnemo u njih bijelu svjetlost i zavrtimo ih u spiralu. Kada se spirala postojano vrti, smjestimo je u onaj dio tijela kojeg smo locirali osjećajući 10 točaka “promašaja”. Stavimo spiralu i gledamo kako raspršuje sivilo posljedice, ostavljajući čisti prostor da se usidri. Kad osjetimo da smo je spremni usidriti, udahnemo zlatnu svjetlost u spiralu i usidrimo zlatnu spiralu. 

Pogledamo svoje tijelo i vidimo gdje iz njega, u auru i cijeli svemir isijava 10 zlatnih spirala. 

I to je to. Bol iscjeljena, oprost i puštanje napravljeni. Ovo je tren slavlja svoje hrabrosti da se ide u život i miješa s njim. Slavlja koraka koji traga za najvišim ispunjenjem i što god treba prolazi. Slavlje tog trena svih duša koje su hrabro zakoračile u tijelo – slavlje inkarniranja i emocija. 

Idemo. Bez osjećaja da smo nemoćna djeca kojoj treba pomoći: mi smo božanski i u nama slave svi naši multidimenzionalni oblici. Jer smo hrabri i spremni tragati i stvarati.