Promjena lica

Borim se, najviše sa sobom. Kao da neki dio mene odbija i ljuti se na to jadno stanje, i neće ga prihvatiti. Zbog toga je još jadnije, i sve mu više pada snaga, s njom moć i zdravlje. Kao “kad se to promijeni, a mora se promijeniti jer ovako nije pravedno, onda ću opet biti prava i super zdrava”. Ali to se nikad neće tako dogoditi. Čak i pad i slabost moraš prihvatiti i u njoj naučiti djelovati. Onda se stvarnost mijenja, zbog zaokruženog uma.

Dok je um posvađan i odbija neki dio sebe i života, nema pomaka u stvaranju. Afirmacije tonu, beživotno leže po podrumima uma. Namjere isto. Koju god svoju jadnost mrzili, odbacivali, pokušavali utamničiti i maknuti od sebe – u njoj je ključ nove kreacije. Jer stvaranje nastaje iz cjelovitog uma. To je melodija koju svira cijeli orkestar, ne samo jedan instrument: buket zvukova je potreban za simfoniju ostvarenja.

Zato svi instrumenti trebaju biti pročišćeni. Takvi su savršeni. Zato ne, ne odbacuj onu sebe koja ti se ne sviđa. Koje se sramiš. Koja misli je jadna. Koja je jadna. Baš iz njihove krhosti i pogubljenosti nastaju najljepši cvjetovi – ideje uma: bilo o tome kako da je iscijeliš i time kako da novo stanje stvoriš.

Vježba: gubici ljudi za dobici lica

Možda su, u svemu tome, najbolniji gubici ljudi. Oni za koje mislimo da je fer da ih imamo, da su sada tu, ali nemamo ih i nisu, nego smo sami. Okret je taj da vidiš kako je svaki gubitak neke osobe, donio još jednu tvoju osobu/osobnost tebi. Primjerice, smrt roditelja ti je donijela tvoju osobnost tu i tu. Gubitak partnera to-i-to tvoje lice. Pobroji tako koje Sebe si dobila gubitkom drugih s kojima si imala jednotu Sebstva. Tako uz praksi vidiš da nema gubitka, samo promjena energije i razvoj.

Recimo: “izgubila sam partnera, ali dobila sam Sebe koja zna odrezati gluposti”. I tako redom, za ono što smatraš glavnim gubicima.

Da vidiš nova lica svog uma tako nastala i stvaraš s njima.