Reanimacija cvijeta duše

Priča: ona sretno i suvereno, sa svojim psićem, nudi svoj cvijet. 

On hrabro i uvjereno, na svom konju, nudi čašu zlata. Obećaje da će uvijek zalijevati njeno cvijeće sreće. 
Ali hej, evo i njega, s mačem. Ne izgleda kao dobroćudan vrtlar, više kao netko tko će odrezati sve to što raste. 
Zašto uopće ona bira? Zar joj nije jasno koji je pravi i koji je za nju dobar? Baš je Luda… 

Evo ga, vidimo u priči prvo lice iznevjerenosti. Da, nema postupno kod Tarota, taj odmah udara  glavu. Jer ovo je iznevjerenost od samih sebe. 

Zapravo najopasnija, kao da je sebi najteže oprostiti krive odluke i destruktivne izbore. Pa najnemogućije ponovo povjerovati, da nećeš opet učiniti. I onda čovjek u autodestrukciju bježi, da se kazni i da si potvrdi kako ne vrijedi. 
Znači užas jedan koji sad završava, aleluja. 

Ovo je priča o krivnji i boli uslijed toga što smo zbog nečega ili nekoga iznevjerili sebe: svoja uvjerenja, svoje srce, svoju intuiciju. 

Vježba je ova:
* Smjestimo se u položaj u kojem nam je kralježnica ravna (sjedeći ili ležeći) 
* Prodišemo od glave do pete dok nismo opušteni, napunimo se bijelom svjetlosti i pogledamo u sebi Iznevjerenu. 
Osjetimo je. Kakva je ona? Ljuta, tvrda, hladna naizgled, drži od te smrznute rane gard? Ili urla nevozi, duri se. Govori vrišteći “nitko me ne razumije”, “svi hoće ovo ono, a ja…”
Prepoznamo te fragmente u sebi. Recimo, ona koja se duri može biti u stisnutim čeonim borama, ili vilici isturenoj od prkosnog bijesa. Ona “nitko me ne razumije” može biti u ramenima koja su blago čudno povišena, jer tako štite srce. Damo si vremena da nađemo te fragmente, zapravo ih ni ne tražimo nego samo gledamo, sremni da ih zagrlimo kada se pokažu. 

Spremni da ih uzdignemo. Jer kroz njih smo učili lekcije čovječnosti, i čovječanstva. Pali na ispitu, da bi na drugom roku položili, recimo to tako. 

Znači, osjetimo, vidimo, prepoznamo te dijelove. Svakoga zagrlimo, naš je zagrljaj bijelozlatna spirala. I onda sve te spiralice spojimo u jednu – veliku, gustu spiralu – štap. 

To je naš cvijet, onaj kojeg smo mislili da smo iznevjerili, obnovljen. Jači nego ikada. Više nećemo mi, ni generacije iza nas ponoviti mehanizam.

Sve to bez krivnje, bez osude: bacati ih u plamen ako se po putu pojave. 

I nakon svega pogledati se u oči i reći: ja stvaram, ja rastvaram, vidim božansko na početku i kraju svega. Ja jesam božanska/i, suverena i slobodna.