Restauracija: popravak samoizdaje

Uvijek je to tako s Tarotom, ti misliš jedno, on ode dublje. Tako sam ja, kada nam je pokazana suštinska tema za tjedni mini-seminar, pomislila kako ćemo sada secirati izdaju po izdaju, ovih i onih, pa se tako iscijeliti. 

Jok. Nema gubljenja vremena na karike. Tarot odmah u suštinu: a to je samoizdaja. Poprilično brutalno, kad razmisliš. Nikada, u oči boli i iznevjere, ne smatramo sebe odgovornima. 

“Kako sam ja kriva (“nakačeni” smo tu riječ, to je to patološko programiranje lažnog matriksa kojeg sada razbijamo u prašinu) da me netko zeznuo, varao, lagao, obezvrijedio? Ja sam išla čista srca  i plemenite namjere, kako sam ja za to odgovorna?”. 

E pa, nismo ni odgovorni, ni neodogovorni, nego suodgovorni. Vjerojatno se zato prvo bavimo Sobom, kao ključnim igračem u izdajama i iznevjeravanjima. Pa ćemo onda ostalo, kao mrvice zaostale na suknji, samo stresti. 

Zato pitam: “Kako da nam se iskustvo izdaje ne ponovi?” 

Priča slika: 

Prije nego odlučno staneš, sjedni da svoje tekućine osjetiš. I tek onda, onda izjaši. 

Da, logično, neke stvari su totalno jednostavne. Ali kako da mirno sjedneš kad sve u tebi trepti i žuri, štap je dignut i spreman trčati? E u tome je keč. Možemo brzo u umu preletjeti glavna iskustva izdaje, barem ona u odrasloj dobi – jesmo li utrčali u nešto? Ili smo, prije odluke – “prespavali?” Ona stara narodna mudrost, ali zapravo nije fora prespavati, nego presjediti – promatrajući i osjećajući. 

Nije to čak ni analiza: ono kad vrtiš knjigu, skrolaš, proučavaš i analiziraš. To je jednostavno da OSJEĆAŠ. Kad gledaš sve svoje “greške” vidiš da su bile iz žurbe: jako jako jaaaaaaaaaaako u nekom trenu hoćeš baš to i baš što-prije-sad. I progutaš loš osjećaj što prije, samo da ne stigne rasuti svoju gorčinu po tvom nepcu. To uvijek završi izdajom – netko te zezne, nekako. Makar i sitno, ali boli duboko.  

No, ruku na srce, zeznem inicijalno mi jer ne sjednemo mirno sa svojom čašom. Što ako nam se ne svidi  ono što u njoj vidimo, možda neku prljavu vodu ili otrov? – tako razmišljamo u fazama nezrelosti, i to je čak normalno. Ali onda taj otrov proživimo kasnije. 

Da se taj mehanizam ne ponovi, okrenut ćemo mehanizam odlučivanja. Neće iz nas odlučivati onaj dio koji traži, čeka, nada se i gleda, nego onaj dio koji sve ima. Već imaš sve, nešto novo može i ne mora. Ne, nije ovo samozavaravanje, nego osvještenje da Sve Jesi. Ako nešto još nije u fizičkoj stvarnosti kao pokazatelj toga, čekaj – kao Carica jer ona zna da prije svakog poroda, materijalizacije, treba vrijeme. I biraj odnose i situacije kao Carica.

A ona je praktična: uvijek gleda da li nešto iz čaše podržava njen vrt ili ga truje. Čini njenu raskošnu haljinu očuvanom, ili prijeti da je pretvori u dronjke. Ona sebe voli i poštuje. Puno je učinila da izgradi svoje carstvo i sebe kao autoritet – zna što funkcionira, a što ne i neće iz obične znanstvene znatiželje riskirati u svom vrtu nametnike. 

Tvoj život je tvoj vrt i gledaj ga tako. 

Od sad na dalje, u novom nivou: živiš mirno sa svojim osjećajima. Znaš da sve što izaziva uragan u tvojoj čaši – da, čak i šareni tornado uzbuđenja – može pokositi tvoj vrt. I ne riskiraš s tim. S nekim drugim stvarima, da, ali s ovim – ni makac. Sjediš u svojoj crvenoj fotelji (uđeš u prvu čakru), i prvočakrena ti gleda svoje emotivne tokove. Iz te razine zapovijedaš odluke koje su za tebe sigurne. I tako nema izdaje – sebe, svoje vrijednosti – a time ni njenog odraza kroz druge.  

I tako vraćaš sebi ono ključno što svako iskustvo izdaje desetkuje, a to je samouvjerenje u sebe, svoju moć prosuđivanja i djelovanja, i odluke.