Rušenje zatvora

Kako kome – nekome posteklipsni mamurluk, nekome zen. Razlika je u svijesti: onome koji je ovladao umijećem promatranja je definitivno zen. Promatraš svoje misli, postupke, ton kojim pričaš, zbunjenosti, umore i porive – već je zen.

A danas promatramo što treba dodatno izbrusiti, i srušiti. Priča je ova:

“Jednom davno, u nekom dalekom ovdje i sad, živio je čovjek koji je imao puuuuno novaca. Sve samo zlatno grumenje u njegovim rukama. Toliko puno, da je od njega sagradio golemu kulu i smjestio u nju obitelj cijelu. No, na rubu kraljevstva, tamo gdje rijeka iz šume izvire u more, živjela je i Noćna Budna. Noćna Budna je cijele noći promatrala što se okreće u čijim snovima, i kao pravi Buda, znala je iznutra čemu treba reći “ne”, a čemu “da”. Kada bi došao pravi trenutak, otvorila bi svoje oko, kao Shiva, i raspršila u pepeo ono što je postalo prepreka daljnjem razvoju čovjeka. Tako je jednog dana pogledala zlatnu kulu bogatog čovjeka i odlučila da je vrijeme da je više nema. Da se sve sruši i ide ponovo, od klupice, jer u gotovoj kuli nema više razvoja”.

Evo nas, uputa je tu – pogledati na kraju dana, kada padne noć, što kaže naša Noćna Budna. Postoje stvari koje treba srušiti. Nema veze što smo u njih uložili sav svoj novac, ili trud. Više nisu dobre za nas. Staje nam razvoj s njima. Jesmo, razvijali smo se gradeći, trudeći se, ali to nam je postalo tamnica. Teret. Previše nas veže. Ne idemo više u nepoznate i mirisne šume života jer smo stalno u zidinama od nje. Takve dijelove sebe i našeg života naš unutarnji Buda želi sad srušiti.

Pa pustimo, da vidimo, što je to. Jer što više starih konstrukcija doživi kolaps, to smo pušteniji u novi rast. Bez straha, prvo samo promatranje. Buda ne ruši bijesno, prvo gleda i promatra. Što čini da se vrtiš u kavezu, kao u zatvoru – to prepoznaš. Onda otvoriš oko i dišeš plamen u to, neka se sruši.

Vježba je ova: