Sram

Kada napravimo pogrešku i mislmo da će nas svi ismijavati… ili nešto što je “krivo”, što mislimo da je krivo? A što je zapravo krivo?

Samo ono što nije usklađeno s našom prirodom. Lažni se matriks mnogo trudio da nam zapravo najviše i najdublje, najpravije dijelove nas predstavi krivima: “krivo” je sve drugačije od propisanih normi. Pa kada ljudi odrastaju pod utjecajem takvih programa uma, srame se za sve, za to što su živi.

Prva stvar je, jasno, micanje programa seksualne manipulacije jer je to program uništenja osobnosti koji najjače baca krivnju i sram.

A onda, tu je i solarni pleksus. Tamo je najviše tih “ne smiješ ovako jer onda kazna, ismijavanje i odbacivanje”. Problem prihvaćanja – hoće li me drugi prihvatiti – nestaje kada prihvaćaš sebe.

Sramu se smiješ u oči. Prepoznaš ga u tijelu. Nađeš svoje posramljeno lice. Poniženi identitet. I primiš ga u zagrljaj, kao ranjeno biće. Onda u njega dišeš svjetlost, bijeloplatinastu, kao led, da očistiš te čvorova i kuke s njega. Kako se čisti, tako u drugom krugu dišeš bijelo zlatnu, da se uspravi. I kada je mir, kada je to biće sada uspravno, nije više posramljeno – ni svojim djelima (jer ima razumijevanje zašto su se odigrala), ni tuđim programima (to tek razumije), zagrliš ga i udahneš u onu čakru koja je najjače kucala na početku, kada je postojao program srama, i sjena koja ga je pratila. Sada ih nema, vlada čistoća, pa na to mjesto udahni novi svoj oblik: čist i slobodan.

Tako nestankom sramežljivosti nestaje i nesigurnost – u svoju jedinstvenost.