Ti jesi Izvor

Nestašluci su tvoji; i tuge su tvoje; i radosti su tvoje. Sve je tvoje jer si ti izvor svega.

Pa kad je tako – onda znaš da je sve stvar tvog izbora: kako ćeš gledati na što. Gledati na mrak kao na tamu koja guta, ili tlo iz kojeg se rađa svjetlo.

Čovjek se potpuno transformira kada prihvati odgovornost za sebe. U trenu kada kaže: “štogod jesam, to je moj izbor – ne posljedica prošlosti, nego odluka sadašnjosti. Kako sam sad je odluka ovog trenutka i ako to želim promijeniti, imam potpunu slobodu to učiniti. Nitko me ne može u tome spriječiti: ni društvo, ni država, ni povijest, ni ekonomija, ni nesvjesno. Ako sam odlučna da to napravim, ja ću to napraviti – i svoje stanje promijeniti”.

Da, na početku ta odgovornost izgleda kao težak teret. Stvara očaj, nervozu, strah – no, samo na početku. Jednom, kada je prihvatiš, polako postaješ svjesna velikog potencijala i slobode koju donosi. Jer, ako sam odgovorna za svoj jad, to automatski znači da sam odgovorna i za svoje blaženstvo. Ako sam odgovorna za svoju tugu, mogu je momentalno zaustaviti. Momentalno. Odmah. Bez čekanja, kopanja po nesvjesnom, drama i uvjeta. Odmah i sad.

Zato što to nije pitanje promjena svojih prošlih života, pitanje promjena društva i uvjeta u svijetu, promjena vlasti, niti proces godina i godina psihoanalize. To je jednostavno prihvaćanje odgovornosti da “tkogod i štogod jesam, to je ono što sam stvorila jer stvaram svoju klimu i svoje biće”.

Čovjek se rađa samo kao potencijal. Može sam sebi i drugima postati oluja ili cvijet. A, štogod si za druge, to si i za sebe i što god si za sebe, to si i za druge. Ako si cvijet, tvoj miris će zamirisati cvijet. A ako si sebi oluja, kako možeš cvjetno mirisati drugima?

Ti si kraljevski cvijet. Jer prihvaćaš svoju odgovornost za sve. Jer jesi Izvor – sveg. Zato prihvati odgovornost da si Izvor i zamiriši svijet.