U redu je da ne znaš

U redu je da ne znaš. Dopusti si da nemaš pojma što se događa. Onako svjesno “aha, vidi kaos, daj da vidim…”. Da ne znaš kako proći kroz taj kaos. Ma više ni ne znaš tko si. Ni ne znaš što točno ne znaš, pa da saznaš. Ta točka neznanja je sjajno mjesto jer pokazuje da se odvija najveći mogući rast. 

Da, ovo je tren iznenađenja, otkrića. Vrijeme kada se osjećaš čudno, kao da pokušavaš jasno vidjeti u mraku. Kada se čudiš vlastitoj zbunjenosti, osjećaju nesigurnosti u sebe i svoj put, čak i nećkanja oko svega što je nekad imalo smisla, a sada djeluje tako krhko…

Kao da se velika, stabilna kula, pretvorila u kulu od karata, i ti tu ne možeš ništa. Osim odletjeti. Što je sjajno jer odjednom otkriješ da imaš krila, da možeš dalje. To je tren božanskog kaosa. Slušaj kako svira. Osluškuj unutarnje zveckalice i bubnjeve, krikove unutarnje džungle. 

Vrijeme je za uron u unutarnju dubinu, čak i ako ti koljena klecaju pred tamom kao pred mračnom noći ili nepoznatom šumom. Jer tamo je pravo iscjeljenje. I sada je ta šuma divljine spremna otkriti se, skupa s onim dijelom tebe koji se dugo skrivao, ili potiskivao. Sad izlazi da vrati moć. 

Zato se usudi postavljati teška pitanja. Raditi stvari koje inače ne bi. Eksperimentirati s načinom razmišljanja. Pustiti da se sve promijeni na bolje, samim tim što mirno identificiraš sve što je nemirno i kaotično u tebi. 

Što se kaotičnijim i nesređenijim čini tvoj unutarnji svijet, to možeš očekivati da će promjena i tranformacija biti veća i značajnija. Nastupa novi red. 

Zato očekuj neočekivano i pusti svoju divljinu iznutra, ona zna kako surfati vjetrovima kaosa. 

VJEŽBA dana:

Spusti se na sve četiri, kao velika divlja četveronožna životinja. Hodaj po svojoj sobi kao po svojoj džungli i riči, zavijaj, grabi kanžama, ritni nogom što treba, maši repom bijesno. Pa opet malo urlaj i zavijaj dok tako prolaziš svojom džunglom. Možeš zatvoriti oči i u umu se projicirati u lijane i stabla Amazone, ili dahom povući boje iz Sunčevog spektra i oslikati astralnu džunglu oko sebe. A možeš jednostavno samo zamisliti i nastaviti se kretati kao mačketina koja i reže i prede, kako joj dođe. 

Tako pet minuta, ili dok osjećaš, a lezi na pod, ispruži se i reci na glas: “Dubino životne ludosti i mudrosti, bezuvjetne ljubavi i milosti, učini da se otvorim u sve najiskonskije najljepše što mogu biti. Idemo osloboditi divljinu u meni. Neka iz sjena mog skrivenog bića iziđe nešto prelijepo što želi plesati i živjeti kreativno i slobodno. Veličanstvena ja jednom začeta sada se u ljubavi i svjetlu otkrivam.”