Uloge, i igra

U Plesu Vječnosti – igri inkarniranja, tj. spuštanja Duše u Tijelo – igramo razne uloge. Zanimljivo je kako, koliko god znamo da je Život Pozornica, a mi – u ljudskom tijelu – igrači različitih uloga kroz koje se razvija Duša, ipak odbijamo negativne uloge, dok nam se ego rado krasi pozitivnima.

Uživamo u ulozi prijatelja, dobročinitelja, savjetnika… Rado se sjećamo ili istražujemo inkarnacije u kojima smo igrali role good guys. Jednako tako s otporom, ako ne i gnušanjem, doživljavamo one reminiscencije prošlih života o sebi kao zloupotrebljavaču, nasilniku, zlikovki… I isto tako nam je „ne znam reći ne jer ne želim nikoga povrijediti“ glavna isprika da ne odigramo svoju ulogu čak i kad je neugodna. Pa ipak, priroda ponekad ima krvave zube i oštre kandže: ne možete izbjeći da nekom budete „mač presude“, „ruka koja lupa šamar“ ili, jednostavno, krvnik. Takva je karma, dogovor duša. Kao da smo si na višoj razini rekli ovako: „gle, ti ćeš meni napraviti to-i-to, iako će biti bolno u ljudskom tijelu. Ali ja iz toga učim/osvještavam/dobivam i idemo… u Igru Života“.

Primjerice, moja klijentica i njen bivši partner su imali dogovor duša da on odigra ulogu okrutnosti i da je doslovno od sebe otjera: razlaz nije bio ugodan, ali je put tjeranja trajao mjesecima i zapravo bio blagotovoran za njen razvoj i emotivno čeličenje. Znamo, duši je svejedno: otjelotvorena u nekom postojanju kao ubojica ili ubijeni, ona uči kroz dijapazon iskustava. Jednostavno se ponaša kao znanstvenik, u smislu da skuplja različite informacije i barata s njima. Ali drama nastaje na nivou ega: tu nam je sasvim jasno da nije lijepo nanositi bol i da je dobro činiti drugima radost. To je, naravno, istina, ali…

Ponekad nemamo kontrolu. Zapravo, u krucijalnim životnim okretima – poznatim kao Sudbina – nemamo nikakvu kontrolu uopće. Obično izgleda tako da se stvari odvrte u nanosekundi, a mi – bez obzira na stanje svijesti i količinu informacija o duhovnim i energetskim znanjima – sjedimo rastrojenog uma i gledamo kako nam se pred očima sve poznato raspada, bez ikakve ideje o tome što sviće pred nama. I u tim situacijama, jednostavno smo instrument u rukama Providnosti.

Zapisi Duha

U fazi Postojanja u kojoj jesmo, sve je – svjedočimo – intenziviramo. To znači da nešto, što se odvijalo prije godinama, sada se odigra u dva mjeseca. Ono sa čime se najčešće u tom procesu susrećemo su različita stanja uma koja proživljavamo – banalno govoreći, od toga da smo jedan tren ushićeni i uzneseni, a drugi stropoštani u mračnu bezvoljnost svijesti. U svemu tome, ponekad osjećamo da možemo promijeniti sve, svijet i da imamo snage i mudrosti za sve životne izazove, dok u drugom trenu sjedimo nepomično, izgubljenog orijentira i sasvim nepomoćno ne znamo kuda dalje. Važno je znati da se sada, jače i dublje nego ikada, oslobađaju ZAPISI DUHA. To su sve one informacije koje biće nosi u svojoj Svijesti – a mogu se očitati u njegovoj auri – koje je Duša skupila tijekom svojih mnogih putovanja kroz tijelo. Podsjetimo, priča s dušom i utjelovljivanjem ide nekako ovako: božansko svoju Jednotu izražava kroz Jedinstvenost.

Dakle, manifestira je u bezbroj oblika, i fizičkih. Zato je svaka fizička kreacija individualna: nema dva ista, ponovljena čovjeka, životinje, pahuljice snijega… U svakom obliku duša uči specifična iskustva, pa tako i ljudskom. Ona je svojevrstan kolektor iskustava. Karikirano rečeno, spusti se u tijelo, skupi iskustva, a kada napusti tijelo u procesu njegova umiranja kao stari, dotrajali ogrtač, ide dalje s tim iskustvima. Na neki ih način vraća Izvoru, i istovremeno nosi dalje, u nova postojanja, tj. nove inkarnacije. U novim ljudskim oblicima nekih se znanja i iskustava sjeća više, nekih manje. Primjerice, sjeća ih se kroz talente – posjeduje određena znanja bez da ih je čovjek konkretno učio, ili intuitivno reagira prepoznajući što je dobro, što nije.

Uglavnom je najbitniji znak sjećanja/raspoznavanja jak emotivni naboj, bilo kao privlačnost prema nečemu ili odbojnost. S tim da odbojnost ne znači uvijek da nešto nije dobro: u pozadini može biti otpor, iz kojekakvih karmičkih razloga. Uglavnom, sve te informacije – sjećanja, iskustva, dogovori i planovi duše za ovaj život – pohranjene su u Svijesti i iskazuju se kroz auru bića. Zovem ih Zapisi Duha. Kada se sretnu dvije osobe sa zapisima duha koji rezoniraju na sličan način, dogodi se „klik“ i ono što je poznato kao karmička odradan. Najbanalnije: sretne se žena koja nosi zapis duha o silovanju s muškarcem koji nosi zapis silovatelja. I dogodi se neka razmjena – uravnoteženje, kroz neki od scenarija njihove interakcije.

Primjerice, ako imaju posao neki za odraditi, izgledno je da će im komunikacija biti napeta: ona će se osjećati ugroženo i povlačiti, on će biti nesvjesno nasilan. Njeno učenje u tome može biti da se, usprkos trenutno bezrazložnom osjećaju manje vrijednosti, postavi sigurno i samopouzdano, a njegovo da se – usprkos trenutnom impulsu da dominira – postavi dajući dami poštovanje i prednost. Ovo je karikiran primjer, jer su te razmjene uvijek individualne i odvijaju se na specifične načine, zaista vrlo osobne, u skladu s dogovorima duše. No, samo primjera radi.

Pritom je važno znati da nije nužno da su ljudi koji si uzajamnom interakcijom aktiviraju zapise duha (aktiviraju znači „okidaju“, iznose na svjetlo dana, da se iščisti) imali zajedničku istu inkarnaciju u kojoj su odigrali jedno drugome te uloge. Jer ono što ulazi u rezonanciju su zapisi duha, s obzirom da oni sadrže vibracije koje se „poklope“.E sad, što sa svim tim zapisima? Trenutno, rekosmo, živimo u vrrrrrrrrrrlo intenzivnoj fazi postojanja. Na cijeloj planeti. Obilježava je frekvencija koja „svrdla“ najdublje, najtvrdokornije i najskrivenije zapisa duha. Obično one neugodne, odnosno one u kojima smo igrali mračne uloge. Stoga i najzakopanije jer suočenje s njima, jasno, nije najveselije. No, nema vremena za bježanje. A ni prostora, više. Jednostavno, guranje pod tepih ne funkcionira jer nema više tepiha – taj sloj svijesti je raspadnut i sada se sve čisti. Stoga je glavna uputa biti svjestan svih procesa i svjedočiti im: gledati ih kao filmsko platno na kojem se odvija, trenutno, neka drama. Biti svjestan da si nisi svoje misli, niti svoji osjećaji, niti svoja stanja – nego Onaj koji im Svjedoči. Pazite, nismo odvojeni.

Dakle, nikoga ovaj proces ne štedi. Koliko god bili uzvišeni, godinama izmeditirani i duhovno razvijeni, ovo dodiruje sve. Jer se kolektivna svijest preslaguje. A ona utječe na individualnu svijest, jer su povezane, pa proces sve „pere“. Zato, budite hrabri i skočite u čišćenje. Kada vas obzumu mrakovi, sjetite se da su aktivirani mogući mračni zapisi. Ne bježite, nego stanite, optimalno pred ogledalo i pitajte osobu pred sobom, gledajući je u oči, tko je. Pustiti si da vam odgovor sam dođe, i vjerujte prvome. Potom osobu pozdravite s poštovanjem (da, tu koja se pojavila, možda je prljava, odrpana, možda krvava i zla) i dišite u nju svjetlost, dok se ne rastoči u svjetlost. Ne negirajte je, poštujte je, znajući da ona jednostavno, kao prljava haljina, treba čišćenje. I očistite je sa sviješću, svjetlošću i dahom, znajući da vam jedino integracij svih vaših lica donosi Ocjelovljenje. A ocjelovljenje=iscjeljenje.