Ustajanje iz nemoći

Kako se iz nemoći dižemo u moć? I koji dio nas to radi? Idemo, večeras, baš prigodno u Saturnov trenutak. 

SLIKE pokazuju: ona koja visi u nemoći (Obješeni), ustaje u moći (Umjerenost) i kreće u akciju (Kočija). 

Prazne ruke obješene nemoćnice odjednom su pune blaga – kako se to dogodilo? Došla je ona, u crnu haljinu odjevena Kočijašica, upravljačica konja. Naše snage. Malo podsjeća na Lilith, unutarnju primordijalnu žensku silu, jel’ da? 

A to je naša prva čakra, crna od dubine tamne tvari – one koju kvantna fizika još istražuje i spoznaje. Tamna, od poznavanja tajni noći, osjećanja one crne utrobe Majke zemlje iz koje svako sjeme kreće. 

E, pa, nema boljeg trena od Saturnove večeri (subota, Saturnov dan) da uzmemo u obzir ovu informaciju i pročistimo prvu čakru. Jer ona je glavna za stabilnost i osjećanje toga da pripadam ovdje, ovom trenu, ovoj Zemlji. Imam pravo biti tu, čim sam u tijelu, i time vrijedim. Da to potpuno osjećamo i živimo, ne samo teoretski znamo. 

Upravo smo kroz nju povezani s predačkim kostima. Da, i kostima Saturn upravlja – i dok smo u tijelu, i dok su položene u Zemlju. Ako osvijestiš kako hodaš po Zemlji u kojoj su i neke tvoje kosti iz prošlih života, povezane vibracijski s kostima predaka i pretkinja – imaš sasvim konkretnu mrežu na umu, nije to samo neka apstraktna astralna fantazija. 

Kako bilo: ta mreža je nešto što večeras čistimo i na njeno mjesto stavljamo vijence bijelog cvijeća. Cijelu mrežu kostiju i veza među njima ćemo osloboditi tereta nemoći, prevelikog davanja iz bijele čistoće naivnosti i dobrohotnosti, te potom na te kosti staviti blistavobijele spirale platinaste svjetlosti, kao najsjajnije pupoljke svoje svijesti. 

Ovako ćemo raditi: 

1. Uspravit ćemo se, u tzv. niski jahaći stav. Kao da se spremamo zajahati konja. Onako, da su nam noge u širini ramena, prsti na njima ravno (ne previše van, niti unutra), a zdjelica opuštena  kao da vrtimo bokovima, i koljena spremna na pokret. Kao da se u tramvaju ne držiš, nego održavaš ravnotežu stojeći, ili plešeš salsu, tako nešto. 

2. Iz tog stava, krenut ćemo lagano vrtjeti bokovima, kao da njima ispisujemo broj osam. Onako samo da se malo razmrdamo. Možemo, ako hoćemo, pritom disati mikrokozmičku, i ne moramo. Spominjem mikrokozmičku jer ona uključuje blago stiskanje perineuma, a znamo: nema jačeg uzemljenja i aktiviranja prve čakre od mišića rektuma i cijelog perineuma koje stišćemo kao da u teretani stišćemo bicepsce, recimo. Cilj je spustiti svijest i energiju u prvu čakru, korijensku, cijeli donji dio trupa. 

3. I onda ćemo obratiti pažnju na taj cijeli dio. Fizički, osjetiti svoju vaginu, maternicu ili penis, ovisno u kojem smo tijelu, jasno. I naravno, možemo poslije ponoviti isto osjećajući drugo tijelo, jer svi imamo inkarnacije u oba, tako da iako u ovom životu nemamo iskustvo drugog spola, naša duša ima. 

4. No, uglavnom: osjetimo stanje, u smislu: osjećaš li svoju vaginu čistom iznutra ili ima energetskih naslaga? To kažem iz nekoliko razloga. Prvi je taj da je naša životna energija – kreativna, prokreativna – najdragocjenija valuta svemira. Stvarno. I, nerijetko smo je bacali kao da je kikiriki, a ono zlatni grumeni. Najviše kroz seks kojim smo tražili “potvrdu” da smo dobri. Jer to znači da smo u interakciju ušli nesvjesni svoje vrijednosti – čim smo tražili potvrdu. Jer kad znaš da imaš nešto i da to vrijedi, ne treba ti “dokaz”, niti činjenje da potvrdi. A mnogo smo to puta napravili, vjerojatno isto pretkinje, sve “u ime ljubavi”, a zapravo zablude ljubavi. Isto vrijedi za seks “jer se mora”, seks s bićima koja nisu u istoj razini vibracije svijeti kao ti, i fantomski seks (kada se seksaš s nekim tko je u braku ili takvom odnosu, pa razmjenjuješ energiju s tom osobom i osobom s kojom je u odnosu). 

Seksualne interakcije ostavljaju energetske mrlje na organima. To su najjači upisi baš zbog toga što su povezani sa srcem i jer su na njih “nalijepljeni” ideali ljubavi. Zato ćemo ih rukom očistiti, kao što bismo talog iz čaše: prepoznati gdje su u tijelu i onda u auri, ispod ili ispred tog dijela tijela te mrlje micati u smjeru suprotnom od kazaljke na satu. Kao da izvlačimo neki mulj, fleke. Desnom rukom i kada osjetimo da jesmo, “bacati” ih u Zemlju, u vatrenu utrobu Majke Zemlje da ih pročisti i obradi, transfomira u svetoj vatri. 

5. Kada osjetimo da smo očistili sve te otiske, udahnut ćemo blistavo bijelu svjetlost i staviti je na ona mjesta koja smo čistili, vrteći u smjeru kazaljke na satu (smjer kao da gledamo sebe iz vana određujemo). 

6. I kada osjetimo da smo fakat fakat jako puni te svjetlosti, umirimo se s onoliko udaha i izdaha koliko treba i osjetimo mrežu kostiju iza sebe. U Zemlji.  I nastavljamo disati: iz srca Zemlje bijeli plamen svjetla do sebe i onda kroz sebe u mrežu kostiju iza sebe. Onakvom kakvom je ti vidiš i ti osjetiš (nema krivog jer je ovo subjektivno i za svakoga drugačije). Dišemo u mrežu dok ne osjetimo da je u njoj mir. Ako negdje naletimo na prepreku, vratimo se sviješću u Majku Zemlju, povučemo jači “mlaz” bijelog svjetla i na mjestu prepreke spiralu zavrtimo jače, gotovo do eksplozije kojom “razbije” prepreku. Iako prepreka u ovoj fazi nema, tako jakih, vjerojatno samo muljevi koje treba “isprati”, recimo to tako. I kada osjetiš da mrežom tok ide elegantno, na one njene ključne točke utisni spirale, kao najljepše pupoljke. 

7. Zahvali, vrati se u svoje tijelo i kreni dalje, mirno na spavanje.