Vjetar sreće

Dugo se ona svaku večer klanjala publici, sa zahvalnošću. Nema veze što su čupavi demoni – mislila je. Moja ljepota i srce vremenom će otvoriti njihova srca. Pa je ponavljala, iz večeri u večer, svoj ples ljubavi – primala bukete požude, sa zahvalnosti.

“Nema veze, i to je cvijeće” – nadoći će oni. Iz požude u strast. Iz gladi u srce.

“Samo je potrebno vremena i strpljenja” – nadala se.

I mogla bi tako zauvijek, zapravo. Usprkos danima sumnje. Ne zato što je to bio njen mehanizam. Zapravo, to je bio njen mehanizam jer je to bila njena priroda. Gracioznost, davanje i ljepota – ima li išta moćnijeg od toga.

Ali ima, sila koja to čuva. Pa je i čuvala nju od – od nje same, nekad. Sila života i toka, i snage, nepredvidivosti, čišćenja i strasti, čak malo i bijesa koji udara kad je negdje neka nepravda, neravnoteža: zvala se Vjetar. Pa je jednog dana Vjetar svom snagom zapuhao i srušio kazališnu kućicu s drveta, gdje se iznova i iznova predstava odigravala.

Predstava je gotova

Puf, tras, kućica je odletjela – iz šume na planini, do toplih morskih krajeva. Mnogo, ako ne i svi, poispadali su iz nje u tom letu tsunamija. Neki su imali sreće, pa su završili poluživi, izrazbijani. Nema veze, pomoći će im slučajni prolaznici, u lekciji raspada naučit će biti ponizni. Udari ih bude, ne ljepota – kao akupunktura i ubod iglica, ne gracioznost ljepote koju je plesačica tako marljivo pružala.

A što se tiče nje…

Novi repertoar

Ona je ostala plesati, naravno. S vjetrom, kao ptica. Letjela je sa srodnim dušama. Leti, zapravo je letena vjetrom. Više ne ponavlja isti pokret, istu predstavu svake večeri: leti slobodno, s onima iz svog nebeskog jata na Zemlji. U svom pravom obliku: nije da više ima samo suknjicu od perja: sada je ono konkretno – baš kao i ona sama – njena krila i njena puna priroda. Perje sreće. Perje kojim leti i pleše, za sebe, ne druge. A to je pobjeda. I nagrada Života.

Zato sad – Slavi svoj novi rođendan! Neka zaleprša u tvom umu što stvarno želiš, pa puhni u te svjećice – gledaj u vatru i vidi slike koje uvijek titraju na njenoj kruni: bijelom plamičku vatrenog vrha. I ne, nemoj tužnog oka gledati u sebe kao nemoćnu bebu, nemoj se secirati do fetusa – sve je dobro s tobom, ti si dobra. Plesačica i letačica. Samo slušaj vjetar. Pusti da te nosi, i izdah…

Dakle, poanta

Ili mentalni obrub priči: gotovo je s ulogama koje igramo životima, čak i ako su iz naše prirode. Gotovo je s previše davanja, s bacanjima sebe, s iluzijama. Stani na vjetar, ili ga pozovi i diši u jetru, neka ti donese nove vizije, neka te premjesti u ona prostranstva gdje pripadaš. Drugi više nisu tvoja odgovornost, igra žrtve je završena. Novi uzlet danas, onaj pravi: gdje leti i pleše tvoja priroda. Jer vodi duša.

A duša diše kroz vjetar. Uživaj!