Zagrljaj izdajnika

Uvriježeno je mišljenje da bolna iskustva pokreću razvoj. No, je li to opravdano? U svom ekstremu, značilo bi da se život mora sastojati od krvi, boli i patnje jer se tako najbolje rastemo. To je kao da netko kaže “gle, posadi sad ovu biljku, a onda je tuci i udaraj dok raste, da joj pomogneš razviti mišiće”. 

Bez daljnjeg, imaju izazovi svoje. To je ona zen priču kada vrtlar dođe Bogu i kaže: “Bože, stvarno si super. Najbolje moguće si složio svijet i svaka ti čast. Ali, u jednoj stvari si užasno pogriješio, kao da nemaš pojma”. 

– Stvarno? – pita Bog. Kojoj?

– U agronomiji. Nemoj se ljutiti, ali tu stvarno nemaš pojma. Evo, ja ti mogu pokazati. Daj da ja budem bog u agronomiji godinu dana i vidjet ćeš kako treba – reče mu ratar. 

A kako božansko obilježava znatiželja i kreativnost, Bog kaže da može. I tako ratar dobije godinu dana bogovanja. Iskoristi je da napravi sve po savršenim zamislima: namjesti da biljke imaju točno onoliko kiše koliko trebaju, pravu količinu sunca u pravo vrijeme, sve bez nametnika. Idila jedna. 

Kada je došlo vrijeme ubiranja plodova, seljak se šokira! Jedva je išta rodilo. Mnoga od posađenih sjemena nisu dala nikakav urod, usprkos idealnim uvjetima za rast!!!

Unezvjereno otrči do Boga i pita što se, pobogu, dogodilo?!!! Kako je moguće da tako savršeno uređen sistem nije dao ni jedan suvisao rezultat, jedva neki plod?

– Ti si im uzeo razvoj – reče Bog. 

– Kada grom udari u zemlju, sjeme se protrese. U njemu prokolaju sokovi, ono se bori da probije kroz Zemlju. Žudi za Suncem, to ga tjera. Ti si im uzeo sav poticaj za borbu, time uskratio da probude svoje borbene mišiće. A time rast. Uljuljkao si ih u savršene uvjete i nitko ništa nije morao raditi i rasti, pa su svi strunuli. 

I, kad se tako gleda, ima smisla: borbe nas zaista čine jačima. U tom kontekstu, koja je funkcija izdaje i iznevjerenja kao principa za nas i što je svatko od nas osobno odabrao ostvariti kroz taj princip? 

PRIČA iz slika je: Njih dvoje se vole i ljube (Ljubavnici), iz njihove sreće dolazi dijete (Paž pehara). Otvoreno, radnosno, golih grudi i otvorenog srca, nudi vrijednost svojih voda (riba iz pehara). 

Ali, hej, budalo mala zanesena! – najradije bismo mu rekli kada vidimo kako ga malo dalje, neka žena s mačem podozrivo gleda (Pravda). Ne možeš svima dati sve na tanjuru, tako iz prve, povrijedit će te ili odbiti, neki ne razumiju tvoj zanos i srce – vikali bismo mladoj osobi. 

No, čekaj tren… što ako… je nešto godina kasnije, upravo ta mlada osoba odrasla, i postala ta žena s mačem? 

Od zanosa do fokusa

Da, to se dogodilo kad bolje pogledaš: put zreljenja od zanosa do fokusa. Mlado biće, tako čvrsto uvjereno da će vodama svog srca oprati sav svijet naučilo je vladati svojim valovima. Reći “ne”, odrediti mjeru i postupati iz nje. Zato sad drži fokus i mjeri koja je granica – ima branu na svojoj rijeci, ne da bi si zabranilo tok, nego ga reguliralo. Jer na svijetu nije samo: uvijek se s nekim ili nečim odnosimo. 

Tako ispada da je izdaja glavni mehanizam kojim učimo ploviti kroz odnose: tek zrcaleći i grleći se s nekim, upoznajemo sebe, otkrivamo neko svoje novo lice i identitet. I to nas pokreće na dublji odnos sa sobom gdje odjednom spoznajemo da nešto više nećemo, ili hoćemo drugačije. 

Zbog toga ćemo danas smireno, u svijesti, zagrliti Izdajnike (sebe već jesmo, danas, baš na ulazak Sunca u Vagu). Bez otpora i panike: poslije ćemo i mačem redefinirati granice, ali samo da se na tren vratimo u situacije i osvijestimo kako smo se promijenili i kako više nismo oni koji smo onda bili. 

VJEŽBA: ZAGRLJAJ IZDAJNIKA

Da osvijestimo kako su nas čak i izdajnički zagrljaji u nove izrodili.