Nekad jarko osjećamo činjenicu da smo Božanski i stvarateljski, uspravni u vrtu ideja gdje je svaki naš glas mantra koja tka svetu geometriju šarenog svijeta i nove vremenske linije. Gdje stalno dišemo i izdišemo zlatno sjeme stvaranja jer smo napravljeni od istog vilinskog praha kao i sva čarolija života. A nekada ne. Nekad se osjećamo zaglavljeno u uglovima naše priče, koju vrtimo, ponavljamo. Tada trebamo otpustiti niti koje nas drže – ionako se držimo sami na njima, ionako je vrag u nama neki naš tihi sablasni glas koji nikad ne pjeva, nego se ponavlja, kao nijema ploča straha i pozadinska mašina. Zato je tada tren za ponovo napisati svoju priču…

Znači prepoznati fizičku kreaciju kao iskaz ljepote božanskog stvaranja, i tako je tretirati. To je ona sila u nama koja nas spremi u finu kupku s aromatičnim uljima, i ne bude lijena nego si, za užitak, pripremi ručak od nekoliko slijedova. Svejedno je da li se strpljivo fenira i mirno lakira nokte ili takvom posvećenošću obilazi rajčicu koju je zasadila: stvar je u majčinskoj pažnji kojom svemu, a najviše sebi i svom životu, pristupa kao vrhunskom umjetničkom djelu. Ona predstavlja Boginju u nama, onu koja djeluje poznajući ritam prirode: istovremeno je to naša djevica, majka, i starica. Koja ne gubi ni trenutka na jalova promišljanja: dapače, učinit će da u…